Mareta ipak nastavlja s radom

Alarmantni poziv na izvanrednu skupštinu Mandolinskog zbora "Mareta" iz Visa, sazvanu za srijedu 7. prosinca o. g., primio sam s nemalom tugom pri srcu. Naime, jedina točka dnevnog reda ove skupštine je bila "prestanak postojanja Mandolinskog zbora Mareta". Otišao sam na sazvanu sjednicu s neskrivenom gorčinom u grlu i pitanjem na koje nisam mogao dokučiti odgovor: kojem luđaku može pasti na pamet ugasiti najveću glazbenu udrugu na otoku?

I zatekao sam klasičnu hrvatsku priču. Jedan "luđak" je povjerovao da u svomu gradu može napraviti čudo. I što je najluđe, zaista ga je napravio! Okupio je ekipu, od školske djece do umirovljenika, s njima provodio po 5 sati dnevno, naučio ih svirati, pjevati i uštimao mandolinski orkestar kakvog se ne bi postidio ni jedan grad u Hrvatskoj. Uz njih propjevala je i ženska klapa, kojoj se smješio i omiški festival. Doći u njihove prostorije, koje su sami uredili i opremili, u gluho doba zime bio je pravi mali doživljaj, gdje je sve vrilo od života. Svojim nastupima ispunjavali su dvorane i publiku ostavljali bez daha. A onda se dogodilo ono što normalan čovjek ne može razumijeti.

Grad, koji bi trebao poticati kulturno stvaralaštvo, a Mandolinski zbor Mareta, svojom brojnošću i aktivnostima kroz čitavu kalendarsku godinu, je bio mnogo više od toga za ljude koji žive na otoku Visu, nije prepoznao važnost jedne ovakve udruge, koja bi u svakoj normalnoj sredini bila njegovana kao prvorazredna kulturna institucija.

Problem s kojim se susrelo 70-tak članova ove udruge, uz sav trud koji su ulagali u svoj rad, jest nemogućnost plaćanja svog voditelja, koji opet nije tražio punu, pa niti uobičajenu satnicu kao drugi profesori glazbe. Ali eto, na Visu za njega nema niti ono elementarno. Iz tog razloga, namjesto da imamo prvorazrednu "glazbenu reprezentaciju", koja bi otok Vis mogla dostojno predstavljati pred kim god zaželimo, udruga je dovedena pred zid, sa skupštinom na kojoj se raspravlja o prestanku rada.

Posebno je groteksna činjenica da je Grad Vis možda jedini grad u Republici Hrvatskoj koji nema jasno definirane kriterije po kojima se raspoređuju sredstva u kulturi. Pa tako, dok u drugim gradovima jasno znamo kako se raspoređuju sredstva namijenjena za kulturu, te udruge unaprijed mogu znati s kolikim sredstvima raspolažu, u Gradu Visu ta čarolija se ostavlja na (samo)volju gradonačelnika, pa se i ta sredstva dijele "po procjeni gradonačelnika". Moramo priznati, interesantan i nadasve transparentan ključ.

Po toj procjeni Mandolinski zbor Mareta očito ne stoji baš najbolje. A tko zna, možda je madolinski orkestar bio i sretne ruke što im je dodjeljena neka milostinja za žice i trzalice, jer ima i takvih udruga koji od istog tog Grada nisu dobili niti odgovor na rezultate javnog poziva za financiranje udruga u kulturi, kojeg su sami raspisali. Jedna od takvih udruga je i Centar za medijsku kulturu - Albatros, koja je nakladnik portala Moj otok Vis, a koja nikada nije dobila niti odgovor na podneseni zahtjev, pa ni na pisane upite, što je s tom "procjenom gradonačelnika", a o sredstvima da i ne govorimo.

Ozbiljan komentar ove žalosne činjenice o načinu raspodjele proračunskih sredstava namijenjenih kulturi u Gradu Visu, zaista bi bio neozbiljan. Ozbiljnijim mi se čini prenijeti vic, koji i nije baš samo vic, a kojega sam čuo na skupštini Marete. Pitanje glasi: što bi bio Bill Gates da živi u Hrvatskoj? U Mareti tvrde, ako ne bi bio član neke od dviju vodećih hrvatskih stranaka, bio bi na Zavodu za zapošljavanje.

Eto, potpisnik ovog članka nije niti Zavodu za zapošljavanje. Uređuje najčitaniji otočki portal u Hrvatskoj, jer to naprosto voli. Pa i onda kada za taj rad ne prima niti jednu jedinu lipu plaće.

Srećom po Vis, pa i Mareta ima jednog sličnog "luđaka", koji je odlučio i dalje voditi najbrojniju otočku glazbenu udrugu, po drevnoj "procjeni" svih patriota, kao i lokalpatriota: radi ono što voliš, pa nek Bog plati. Valjda će i gradonačelnici jednom nekome polagati račune, jel tako?

Najljepši odgovor na to jest vijest, da namjesto prestanka rada, Mareta ipak nastavlja s radom i da ćemo u vrlo skoroj budućnosti ponovno imati prilike uživati gledati i slušati viške nonote, none, tate, mame i unuke kako sviraju i pjevaju zajedno. Usprkos svim procjenama, život - i samo život! - na Visu je najveći kapital. Dok ima "ludih" koji u to vjeruju, to bogatstvo nam nitko ne može ukrasti. I zato s nestrpljenjem iščekujem koncert Mandolinskog zbora Marete, Ženske klape Mareta, klape Koluna, viških solista... Njihovi nastupi su mi mnogo značajniji i draži od bilo koje zvijezde iliti zvjezdice, koja na Vis skokne tu i tamo smočit noge i pokupit honorar, a za koje "procjene" stoje mnogo bolje nego za one koji čitavu godinu žive, ili bar to pokušavaju, na otoku Visu. Iako se tvrdi da je drukčije!

Mareta, Božić je blizu, čekamo vas!


Vinko Kalinić
Moj otok Vis, 08. 12. 2011.